Jutros želim s tobom podijeliti ljepotu ovog čuda zvanog priroda i nekoliko misli o tome kako se prilagođavamo novim okruženjima i pronalazimo svoje mjesto u njima.
Napustila sam svoj dom u Splitu i došla studirati u Ankonu sa samo 18 godina!
Nažalost, jako dobro poznajem osjećaje poput usamljenosti, nostalgije za domom i borbe da se pronađe svoje mjesto u novoj sredini.
Ali sada, nakon toliko godina, često se pitam koliko je ta poteškoća u integraciji ovisila o meni, a koliko o “neprijateljskom” okruženju na koje se mi došljaci tako često žalimo.
Nedavno sam razgovarala sa studentom njemačkog podrijetla koji studira medicinu u Splitu i, kad sam ga pitala kako je biti stranac u Splitu, odgovorio mi je:
„Ovisi. Pedeset posto ljudi je ljubazno i sretno što te upoznalo, a pedeset posto ne podnosi strance!”
Pokušavala sam sakriti svoje iznenađenje (i čak malo nelagode i osjećaj odgovornosti zbog onih 50% koji ne vole strance).
„Pa kako to?” pitala sam se u sebi. „Pa mi Splićani smo poznati po svojoj simpatičnosti. Split je hrvatski Napulj – društveni smo i veseljaci…”
A onda sam se zapitala: koliko osoba koje nisu iz Splita zapravo pripada mom splitskom krugu? Niti jedna!
I, što je još važnije – koliko sam puta ja prva prišla nekome tko nije bio iz Splita? Još manje!
Kad šetam Ankonom, dok se divim njenim svitanjima i zalascima sunca, pitam se:
„Je li moguće da sam bila potpuno slijepa godinama, pa čak i desetljećima?!”
Jednom sam čak pitala prijatelje jesu li to neki novi fenomeni, jer tako dugo nisam činila ništa da otkrijem ljepote ovoga grada, da ovdje stvorim svoje rituale, da pronađem neke svoje kutke mira i radosti.
Kao da sam ovdje živjela čekajući trenutak kada ću se vratiti tamo.
Da, to je nešto što sam primijetila kod mnogih. Kad si daleko od kuće, često provodiš vrijeme prizivajući ljepotu mjesta iz kojeg dolaziš i simpatičnost ljudi koje si poznavao i s kojima si se tamo družio,
umjesto da otvoriš oči i srce i prihvatiš ljepote novih mjesta i novih ljudi… koje zapravo stalno kritiziraš!
Nije rečeno da će oni biti isti kao oni koje poznajemo – i ne trebaju biti isti –
ali sigurno nam mogu mnogo toga pružiti!
Ne poričem da postoje hladnija okruženja u kojima je teže uspostaviti kontakt s ljudima;
samo kažem da se i tamo može pronaći nešto lijepo.
I najvažnije – ako se otvorimo i napravimo mali korak, možda čak i prvi, ako prestanemo prežvakavati prošlost – vrata se počinju otvarati, ako ne i širom rastvarati!
Završavam riječima jedne Madonnine pjesme koje su mi jutros pale na pamet dok sam razmišljala o svemu ovome. Madonna kaže:
“You only see what your eyes want to see… You’re broken, when your heart’s not open!”
Iako pjesma govori o ljubavi, pravilo vrijedi za sve.
Ove fotografije koje sam jutros snimila – svitanje ispred mene i mjesec koji se još nazirao iza mene – žele nam poručiti sljedeće:
Moguće je koegzistirati.
Moguće je voljeti svoj dom, a istovremeno prepoznati ljepotu mjesta na kojem se trenutačno nalaziš – ovdje i sada.
