Da se predstavim!
Zovem se Nikolina Jukic Peladic. Rođena sam prije 53 godine u svom voljenom Splitu – prekrasnom, otvorenom i inspirativnom gradu. Kći sam profesora biologije – velikog intelektualca i zaljubljenika u život – i pravnice. Još od malih nogu slijedila sam očev primjer: putovala sam svijetom kako bih učila jezike i upoznavala različite kulture.
S 18 godina odlučila sam studirati u inozemstvu i odabrala Anconu (Italija), grad koji je s vremenom postao moj drugi dom. U Italiji sam stekla titulu doktora znanosti, pustila korijene i postala majka Mattea i Marca.
Dinamična sam, znatiželjna i strastvena osoba. Volim učiti, usavršavati se i napredovati. U prošlosti sam surađivala na kulturnim, znanstvenim i jezičnim projektima. Pisala sam knjige, predavala, prevodila i uvijek nastojala graditi mostove među ljudima, kulturama i znanjima.
Nakon prvog radnog iskustva u području ekonomike morskog ribarstva, 2011. godine prihvatila sam veliki izazov: prelazak u zdravstveni sektor. Danas se bavim istraživanjem u području prehrane i skrbi za starije osobe. S vremenom sam se posvetila temi koja mi je iznimno važna – kvaliteta života starijih osoba i onih koji ih njeguju. Već otprilike četiri godine aktivno se brinem i o vlastitim starijim članovima obitelji te sam i sama neformalni njegovatelj.
Zašto bi vas mogao zanimati ovaj blog?
Ako ste naišli na ovu stranicu, zasigurno imate nekog člana obitelji ili prijatelja kojem pomažete i o kojem skrbite.
Na pravom ste mjestu!
Kroz ovaj blog želim ponuditi praktične odgovore, korisne savjete i barem malo podrške i utjehe svim neformalnim njegovateljima – članovima obitelji, njegovateljicama, njegovateljima i prijateljima starijih osoba –koji danima, mjesecima ili čak godinama stavljaju po strani vlastito fizičko i psihiòko zdravlje iz ljubavi prema osobi o kojoj skrbe, često bez odgovarajuće edukacije, bez jasnih smjernica i bez podrške.
Zašto sam odlučila pokrenuti ovaj blog?
Iskreno, ponekad se i sama pitam: zašto blog o ovako zahtjevnim temama, a ne nešto lakše i bezbrižnije? No evo zašto!
Prvi put sam počela razmišljati o blogu prije četiri godine, kada sam se, posve neočekivano, našla u ulozi njegovateljice svoga voljenog oca, prikovanog za krevet i potpuno ovisnog o tuđoj pomoći.
Mome ocu je trebala ogromna pomoć, ali imao je i ogromnu sreću – mogao je računati na cijelu ekipu osoba koje su mu pružali podršku. Uz njega su bili moja majka, moj brat, ja, a uz nas i kvalificirano zdravstveno osoblje koje smo mu, na sreću, mogli priuštiti.
Još uvijek se sjećam vrtloga emocija koje sam proživljavala tijekom njegove bolesti: ogromne sreće što mu mogu pomoći, pomiješane sa strahom, nelagodom kada sam se bojala povrijediti njegovo dostojanstvo, osjećajem nesigurnosti, potrebom za praktičnom i psihološkom podrškom – i tugom.
Iz svake od tih emocija proizlazila je i moja potreba da meni neko pruži podršku.
Gdje pronaći konkretnu pomoć, kako organizirati prijevoz do bolnice, kako okupati osobu koja ne može ustati iz kreveta, kako se ne prepustiti melankoliji dok svakodnevno živiš uz bolest…bila su to samo neka od pitanja na koja sam tražila odgovore.
U kaosu emocija, praktičnih izazova, sumnji i strahova, jedna stvar me uvijek držala – pomoć koju sam primala od drugih. Informacije, savjeti, praktična pomoć, tople riječi… sitne, ali dragocjene geste.
Zahvaljujući toj pomoći, shvatila sam da i meni pružanje podrške drugima donosi dubok osjećaj ispunjenja. Zapravo, vrlo brzo postala sam ja ta kojoj su se prijatelji “početnici” obraćali za savjet. Jer moja situacija nije bila iznimka – rekla bih da većina mojih prijateljica i poznanika iste dobi prolazi kroz isto.
U posljednje dvije godine ponovno sam prošla iskustvo njegovateljstva – drugi, treći i, dok ovo pišem, četvrti put. Bilješke za ovaj blog nastale su upravo u bilježnici u koju sam zapisivala korisne adrese i terapije za svoju majku, o kojoj se brinem. Te su informacije bile dragocjena ostavština prethodnih iskustava.
I upravo kad sam, umorna od svega, cinično rekla prijateljici: “Ja sam sretna, već imam sve informacije!”, shvatila sam jednu važnu istinu – ono što imam zaista jest pravo bogatstvo.
Ali poticaj za pokretanje ovog bloga dolazi i iz drugih izvora.
Osim osobnog iskustva kao neformalne njegovateljice, već se godinama bavim znanstvenim istraživanjem na području gerijatrije.
Svakodnevno slušam ispovijesti o brojnim izazovima s kojima se suočavaju osobe koje skrbe o pacijentima iz našeg Centra za kućnu enteralnu prehranu. Kroz naše istraživačke projekte nastojimo identificirati najvažnije probleme i ponuditi konkretna rješenja – (u privitku možete pronaći moj životopis s popisom svih publikacija). A iskustvo njegovateljstva postalo je i vrijedan izvor inspiracije za moj znanstveni rad.
Znanstveno istraživanje u kojem aktivno sudjelujem – predlažući i analizirajući aspekte koje sam proživjela iz prve ruke – omogućuje mi da budem u tijeku s najnovijim znanstvenim saznanjima. Kontakti s vrhunskim stručnjacima, pristup korisnim informacijama o skrbi za starije pacijente, moje stručno znanje i iskustvo – sve su to resursi koje želim podijeliti s vama.
S obzirom na moje stručne kompetencije, prehrana će biti glavna, ali ne i jedina tema ovog bloga.
Što ćete pronaći na ovim stranicama?
Što nećete pronaći?
Moja je želja da ovdje pronađete jednu malu busolu, prijateljsku riječ ili jednostavno da vam ovo bude jedna polazišna točka koja će vam pomoći da se lakše snađete i da se ne osjećate sami na ovom putovanju.
Ako imate pitanja, želite podijeliti svoju priču ili poslati prijedlog – pišite mi. Bit će mi iskreno drago da vas čujem.
Nadam se da ću vam biti od pomoći i da ću vas motivirati da ustrajete i date najbolje – i osobi kojoj pomažete i sebi.
Vaša Nikolina