Znate li da postoje istraživanja koja analiziraju kulinarsku terapiju kao pravi oblik terapije za određena psihološka stanja?
Ali i bez znanosti, svi znamo kako kuhanje dobro utječe na nas i na naše raspoloženje.
Stvara toplinu, zabavno je, ispunjava vrijeme, daje trenutne rezultate, omogućuje nam da jedemo zdravo, a ako pozovemo prijatelje ili, kao što se to kod nas u Splitu radi, podijelimo plodove svoga rada sa susjedima, osigurava druženje i osjećaj zajedništva.
Vjerujem da imam mnogo talenata i još više strasti, ali kuhanje… e, ne mislim da je jedno od njih.
Ili bolje rečeno: kada ugošćujem prijatelje, onda da, izmišljam originalne recepte, posvetim se tome, pripremim tisuću stvari i uvijek sve bude ukusno. Vjerujem da u stvari uvijek imam sreću početnika.
Kuhati svakodnevno, međutim – u šest ujutro ili u ponoć, kad jedva držim oči otvorene – ne, iskreno priznajem: to ne volim.
No nedavno sam, pomalo zbunjena, ali kao i uvijek željna novih iskustava, prihvatila poziv svoje prijateljice Laure da, povodom Svjetskog dana tjestenine, sudjelujem na radionici izrade svježe tjestenine.
Iskreno, očekivala sam rezultat sličan onome s tečaja slikanja (još jedan „talent“ koji nemam), kad mi je učiteljica, nakon što sam nacrtala vazu, prišla, pogledala je i pitala:
— „Sviđa li ti se?“
Odgovorila sam da da, a ona se nasmiješila i rekla:
— „Pa, to je najvažnije!“
A onda… iznenađenje!
Možda je to bila zasluga učiteljice – sfogline Simonette – ali kući sam se vratila s četiri koluta tagliatella koje smo u nedjelju s užitkom pojeli za ručak.
Evo što pamtim s radionice:
Prije svega, nešto divno — sa Simonettom se ruke ne zaprljaju!
Na svakih 100 grama brašna koristili smo 1 jaje i nimalo soli (tu bih ja već pogriješila).
Napravili smo mali „vulkan“ s rupom u sredini, ali smo površinu rupe posuli tankim slojem brašna. Dio brašna smo ostavili sa strane, jer omjer (100 g i 1 jaje) ovisi o veličini jajeta — ako je preveliko, treba dodati malo brašna. Nisam se sjećala zašto točno ostavljamo dio brašna, pa sam morala pitati Lauru, koja je pažljivije slušala!
U rupu smo razbili jaje i počeli ga miješati vilicom, postupno dodajući brašno s rubova. Kad smo dobili homogenu masu, počeli smo mijesiti rukama (meni taj dio baš nije išao, priznajem, pa mi je učiteljica pomogla). Sjećam se, međutim, da se tijesto mijesi pokretom od dlana prema prstima.
Zatim smo gotovo nevjerujući promatrali kako učiteljica razvlači tijesto dok nije postalo tanko i prozirno, koristeći razne tehnike s valjkom.
Vjetar nam je pomogao da se tjesto osuši — što inače traje jedan dan — i tada smo prešli na najzabavniji dio: rezanje i „oslobađanje“ tagliatella, pažljivo prateći Simonettine spretne pokrete.
Ako i vi želite naučiti nekoliko pravih pokreta, možete pogledati videozapise koje smo snimili tijekom radionice.
Naravno, nijedan kuhar ne otkriva sve tajne…
…pa tako ni ja neću otkriti sve tajne naše sfogline Simonette!
Ovaj petak dijelim s vama ovaj blog kako biste se mogli pripremiti i u subotu napraviti svoje tagliatelle, a u nedjelju ih s užitkom pojesti — nedjelja je često pomalo tužan dan, osobito ako ste daleko od kuće ili ne možete izaći.
A ovaj vikend bi mogao biti još melankoličniji, dok se sjećamo naših dragih koji više nisu s nama.
Stvoriti malo topline vlastitim rukama može pomoći.
Čak i lijepo postavljen stol doprinosi dobrom osjećaju, a za razliku od kuhanja — tu sam prava majstorica!
Dijelim s vama ovu fotografiju da vam pokažem da nije potrebno kupovati tko zna kakve tanjure ili ukrase — nadahnite se trenutkom i onim što imate oko sebe.
Ova trpeza bila je doručak na moj jedan pomalo tužan rođendan, a ja sam dan preokrenula mood tako što sam si sama lijepo postavila stol s maramom i nekoliko listova — mazeći se i voleći sebe!
