Pet ownership vs. pet therapy
Prije nekoliko dana, u jednoj online zajednici njegovatelja, pročitala sam objavu jedne supruge njegovateljice koja je opisivala i fotografijama dokumentirala pozitivan utjecaj koji njihova mačkica ima na njezinu svakodnevicu, i na supruga koji je potpuno nepokretan i ovisan o njezinoj skrbi.
Fotografija me posebno dojmila jer je gospodin bio i na umjetnoj prehrani, a prva reakcija pri pogledu na mačkicu koja leži na nogama supruga bila je pomisao: “Ali nije li to opasno?”. Međutim, gospođa je opisivala kako mačkica satima mirno leži na njegovim nogama te koliko topline i smirenosti taj mali životinjski pratitelj daje njoj, iako je sasvim slučajno usvojen i ne bez straha od mogućih posljedica.
Sjetila sam se topline, mira, ljubavi koje je meni i mojoj djeci, donio naš voljeni Gimbo, kojeg smo, kao što to često biva, udomili u posebno tužnom razdoblju našeg života, nakon smrti mog oca.
Vidjevši koliko nam je dobrobiti donosio, u tom trenutku sam razmišljala da nabavim mačića i za svoju majku, koja je ostala sama.
U literaturi su dobro poznati i dokazani pozitivni učinci koje životinje imaju na ljude i starije osobe: pružaju društvo i smanjuju osjećaj usamljenosti, održavaju ih aktivnima, potiču da se kreću i održavaju kontakte, potiču pamćenje i osjećaj odgovornosti i korisnosti.
Ipak, na kraju to nisam učinila jer sam se odmah prisjetila svih onih situacija kada mi Gimbo protrči između nogu, zbog čega svaki put samo što ne padnem, ili težine pijeska koji sam svaki tjedan vučem iz trgovine kući. U stvarnosti, imati životinju, koliko god ona bila samostalna kao što je mačka, ipak podrazumijeva značajan angažman: fizički i financijski.
Znanstveni dokazi koji se odnose na suživot s kućnim ljubimcima (pet ownership) nisu jednoznačni. Istraživanja se uglavnom usmjeravaju na:
• psihološku dobrobit (usamljenost, kvaliteta života),
• tjelesnu aktivnost (osobito kod vlasnika pasa),
• moguće učinke na kardiovaskularno zdravlje
(Curl et al., 2016; Raina et al., 1999).
Rezultati su, međutim, varijabilni i uvelike ovise o kontekstualnim čimbenicima (razina samostalnosti starije osobe, vrsta životinje, socijalna podrška).
Uz to se većina istraživanja primarno fokusirala na stariju osobu/pacijenta, dok je utjecaj na njegovatelja znatno manje istražen.
Pet ownership i neformalni njegovatelj
Dostupni dokazi o njegovateljima su ograničeni i kontradiktorni: s jedne strane ukazuju na neizravnu korist (smirenija i zadovoljnija osoba o kojoj se skrbi), dok s druge strane može doći do većeg opterećenja njegovatelja (Bibbo, 2016; Reniers et al., 2023).
Studija Sveučilišta Missouri (Rebecca Bibbo, 2016) pokazuje da prisutnost životinje u kućanstvu osobe koja prima skrb dovodi do konkretnog povećanja angažmana njegovatelja, u prosjeku oko 12,5 sati tjedno posvećenih brizi o životinji. Taj se angažman dodatno povećava što je osoba koju se njeguje nesamostalnija, budući da njegovatelj mora preuzeti veći broj svakodnevnih zadataka povezanih i s životinjom.
Međutim, učinak ovog dodatnog opterećenja nije jednak u svim slučajevima, već uvelike ovisi o kvaliteti odnosa između njegovatelja i osobe o kojoj skrbi, u skladu s nalazima Monike Pinquart i Silke Sörensen (2011) te Yun-Fang Yang i sur. (2014).
• kada je odnos pozitivan i karakteriziran snažnom povezanošću, njegovatelj te zadatke doživljava kao podnošljive pa čak i smislene. U takvim slučajevima skloniji je osjećati zadovoljstvo jer prepoznaje emocionalnu dobrobit koju životinja donosi osobi o kojoj skrbi (Bibbo, 2016);
• kada je odnos manje blizak ili konfliktan, isti zadaci povezani s brigom o životinji mogu postati značajan izvor stresa, povećati subjektivno opterećenje i doprinositi razvoju burnouta (Bibbo, 2016).
Također treba uzeti u obzir da vrsta životinje značajno utječe na opterećenje njegovatelja: primjerice, pas zahtijeva znatno veći angažman (svakodnevne šetnje, veća interakcija i briga), dok mačka, poznata po svojoj neovisnosti, općenito zahtijeva manji stupanj skrbi. Ta razlika može dodatno utjecati na percepciju opterećenja i održivost skrbi.
Sudionici jednog drugog istraživanja istaknuli su kako prisutnost kućnog ljubimca može imati i pozitivne i negativne učinke na odnos njegovatelja i osobe o kojoj skrbi: s jedne strane, životinja može olakšati komunikaciju i biti tema razgovora te pridonijeti opuštenijoj atmosferi; s druge strane, može postati izvor napetosti ili neslaganja, osobito u kontekstu dugotrajne kućne skrbi (Reniers et al., 2023).
Pet therapy vs pet ownership
Pet therapy (Animal-Assisted Interventions, AAI) se bitno razlikuje od pet ownership-a budući je u ovom slučaju riječ o stručno vođenim intervencijama u kojima je životinja sastavni dio terapije s jasno definiranim ciljevima (rehabilitacijskim, psihološkim ili socijalnim).
Znanstvena literatura je znatno opsežnija u ovom području, osobito kada je riječ o starijim osobama. Sustavni pregledi i meta-analize pokazuju da AAI mogu imati značajne pozitivne učinke u određenim kliničkim kontekstima, osobito kod:
• demencije (smanjenje agitacije i poremećaja ponašanja),
• depresije i anksioznosti,
• društvene izolacije kod institucionaliziranih starijih osoba
(Bert et al., 2016; Yakimicki et al., 2019).
Ipak, autori naglašavaju da su raspoložive studije koristile vrlo različite metodologije i da su nužna dodatna rigorozna istraživanja.
Riferimenti bibliografici
Bert, F., Gualano, M. R., Camussi, E., Pieve, G., Voglino, G., & Siliquini, R. (2016). Animal assisted intervention: A systematic review of benefits and risks. European Journal of Integrative Medicine, 8(5), 695–706.
Bibbo, J. (2016). Caring for a pet in the context of caregiving: The moderating role of caregiver–care recipient relationship quality. University of Missouri.
Curl, A. L., Bibbo, J., & Johnson, R. A. (2016). Dog walking, the human–animal bond and older adults’ physical health. The Gerontologist, 57(5), 930–939. https://doi.org/10.1093/geront/gnw051
Harvard Health Publishing. (2016). The health benefits and risks of pet ownership. Harvard Medical School. https://www.health.harvard.edu
Pinquart, M., & Sörensen, S. (2011). Spouses, adult children, and children-in-law as caregivers of older adults: A meta-analytic comparison. Psychology and Aging, 26(1), 1–14.
Raina, P., Waltner-Toews, D., Bonnett, B., Woodward, C., & Abernathy, T. (1999). Influence of companion animals on the physical and psychological health of older people: An analysis of a one-year longitudinal study. Journal of the American Geriatrics Society, 47(3), 323–329.
Reniers, P. W. A., Leontjevas, R., Declercq, I. J. N., Enders-Slegers, M. J., Gerritsen, D. L., & Hediger, K. (2023). The roles of pets in long-term care at home: A qualitative study. BMC Geriatrics, 23(1), 702. https://doi.org/10.1186/s12877-023-04416-w
Sarkar, A., & De Roos, A. (2023). Pet ownership and physical activity in older adults: Cross-sectional analyses. Journal of Aging and Longevity, 3(2), 142–152. https://doi.org/10.3390/jal3020011
Westgarth, C., & Christley, R. M. (2017). Pet ownership, health and ageing: A review of evidence. Preventive Veterinary Medicine, 138, 19–25. https://doi.org/10.1016/j.prevetmed.2016.11.013
Yang, Y., Liu, H., & Shyu, Y. (2014). Caregiver–care recipient relationship quality and caregiver burden in older adults. Journal of Advanced Nursing.
Yakimicki, M. L., Edwards, N. E., Richards, E., & Beck, A. M. (2019). Animal-assisted intervention and dementia: A systematic review. Clinical Nursing Research, 28(1), 9–29.
