Tuga njegovatelja

Već danima razmišljam o novom tekstu za svoju rubriku, koju nipošto ne bih željela pretvoriti u privatni dnevnik. Ali, samo nekoliko dana nakon gubitka majke, ne uspijevam misliti ni na jednu drugu temu osim na onu kojom ću se ipak baviti u ovoj objavi: tugu.

Tuga zbog gubitka roditelja, zapravo, nije vezana uz trenutak smrti: često počinje mnogo prije i zasigurno ne završava u trenutku sprovoda. A nije ni jedan linearan proces, koji bi se mogao svesti isključivo na pozitivan ili negativan osjećaj.

Anticipacijska tuga jest tuga koja počinje dok je voljena osoba o kojoj se brinemo još uvijek s nama, ali više nije ista osoba kao prije, a ni naš odnos više nije isti. Kako se povećava ovisnost o tuđoj pomoći, u pravilu raste i teret skrbi koji njegovatelj nosi na svojim leđima, a upravo se u toj fazi često postavljaju temelji onoga što će poslije prerasti u osjećaj krivnje. Briga i njega često postanu toliko intenzivne da počnu pretjerano opterećivati život njegovatelja, oduzimajući mu vlastitu slobodu i vrijeme za sebe, a često i za vlastitu obitelj.

Za mene je osjećaj krivnje u završnim fazama bio povezan i s time što bih, primjerice, otišla plivati ili na večeru, dok je moja majka bila u bolničkoj sobi. I premda su mi svi govorili da za nju nisam mogla učiniti ništa više ni bolje, osjećala sam da činim nešto pogrešno, gotovo kao da je moje ponašanje bilo nemoralno i neukusno.

Literatura o anticipacijskoj tuzi ukazuje da pripremanje za gubitak ne olakšava automatski kasniju tugu. Ja osobno smatram da to razdoblje ipak, barem u nekim slučajevima, može omogućiti da se neki gubici počnu prihvaćati i proživljavati još prije same smrti.

Premda su ti zaključci plod mojih racionalnih razmišljanja kojima pokušavam ublažiti bol, činjenica da moja majka punih mjesec dana nije bila u stanju napisati niti odgovoriti na ijednu od mojih WhatsApp poruka, nakon što smo se godinama dopisivale barem četiri puta dnevno, dala mi je mogućnost da se naviknem na odsutnost tih dragocjenih trenutaka.

Činjenica da moja majka mjesecima više nije bila žena kakva je nekoć bila olakšala je odvajanje: kao da sam se na kraju morala oprostiti od neke druge žene, različite od moje mame.

Svoju sam majku izgubila već prije.

Anticipacijska tuga također je razdoblje u kojem se pripremamo na činjenicu da jednoga dana naše voljene osobe više neće biti među nama. Pa ipak, te su pripreme zapravo potpuno uzaludne, jer ne postoji način da se čovjek doista pripremi za gubitak roditelja. Trenutak kada ta vijest stigne uvijek te zatekne nespremnog, potrese te i potpuno destabilizira.

Da, kada se prisjetim prvih trenutaka, osjećaji su doista bili upravo takvi.

Sjećam se da sam spakirala kovčeg, a da zapravo nisam znala što sam u njega stavila. A upravo sam ja ona kojoj je ona uvijek govorila da bih po zanimanju trebala biti profesionalna pakirateljica kovčega: bez stresa, za pet minuta i bez da ikada nešto zaboravim… Uvijek je bila iznenađena mojom brzinom i prisebnošću u pripremama za moja stalna putovanja.

I u tim trenucima sjećam se koliko je važna bila blizina obitelji; onaj osjećaj čvrstog zida koji se kao sam od sebe izgradi u trenucima potrebe, u kojem je svaka cigla jedan član tvoje obitelji, još jedna osoba povezana s osobom za kojom zajedno tugujete.

A onda i prijatelji, oni pravi, oni koji te ne napuštaju.

Ali kada prođu ti prvi trenuci, tuga postaje poput eksplodiranog vatrometa, u kojem svaka čestica izlijeće snagom eksplozije i svaka sa sobom nosi jednu emociju.

Prve snažne, razorne emocije za mene bili su osjećaji krivnje.

Krivnja jer je moja majka računala na mene, jer sam je trebala spasiti; krivnja jer nisam dala otkaz kako bih bila uz nju; krivnja jer nisam shvatila da neće izdržati; krivnja jer smo odabrale racionalno rješenje, a ne ono koje je ona željela…

A onda nježnost – nježnost prema njezinoj boli, njezinom stanju, činjenici da se ipak borila.

A onda ljutnja: ljutnja na nju jer je bila tvrdoglava u svojim namjerama, iako su neka druga rješenja za nju možda bila bolja; ljutnja jer sam ja trebala sve bolje i više pratiti; ljutnja jer su mi ljudi pokušavali govoriti da se ne trebam osjećati krivom, a ja sam, prema vlastitom osjećaju, upravo trebala.

Ono „da sam samo…”

„Da sam učinila… da sam shvatila… da sam inzistirala…”

A onda osjećaj olakšanja. Zapravo, nije istina da nisam ništa činila. Više puta dnevno primala sam na sebe njezinu bol i tugu, neprestano trčala k njoj preko Jadrana koji nas je razdvajao, organizirala pomoć, preglede, podršku…

Bila sam iscrpljena od života koji je za mene počeo prije četiri godine bolešću moga oca i nije prestao sve do prije nekoliko dana.

A onda i strah, pri pomisli na bolest, nesamostalnost, smrt.

I ponovno osjećaj krivnje ako odem plivati ili na aperitiv s prijateljicom, ako se nasmijem.

Ali i nada da ću ponovno moći započeti svoj slobodni život i posvetiti se sebi.

Sve je to, zapravo, upravo ono što opisuju stihovi pjesme Nothing Compares 2 U Sinéad O’Connor, pjesme za koju sam oduvijek znala da će mi je nakon majčine smrti biti teško slušati. Jer govori upravo o tome: o skupu naizgled nespojivih osjećaja koji mogu istodobno postojati.

Prije svega, o nedostajanju:

„It’s been so lonely without you here“
(„Tako je usamljeno bez tebe ovdje.“)

Ali i o onom neobičnom osjećaju slobode koji dolazi kada napokon završi razdoblje skrbi koje je zauzimalo toliko prostora u tvome životu: mogućnosti da radiš što želiš, vidiš koga želiš, ponovno odeš na večeru i vratiš dio života koji je tako dugo bio stavljen u drugi plan.

A onda rečenica koja u sebi nosi sve ostalo:

„Nothing compares to you“
(„Ništa se ne može usporediti s tobom.“)

Možda je upravo to dio tuge koji nam je najteže prihvatiti: da bol zbog gubitka može istodobno postojati s olakšanjem zbog završetka patnje, da uz nedostajanje može postojati želja da ponovno uzmemo svoj život u vlastite ruke, da možemo biti ljuti na osobu koje više nema, a istodobno je neizmjerno osjećati u njezinoj odsutnosti.

I, prije svega, da osjećaj olakšanja ne znači da smo manje voljeli.

Kako si pomoći?

Tuga je normalan ljudski odgovor i ne postoji rok u kojem bismo trebali prestati patiti. Ne postoji ni jedan ispravan način, jednak za sve, na koji treba proći kroz tugu. Ono što može postati znak teškoće jest činjenica da bol, kako vrijeme prolazi, i dalje u značajnoj mjeri onemogućava osobi da živi, funkcionira, održava odnose i zamisli neki oblik budućnosti.

Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja, koji objavljuje American Psychiatric Association, danas u DSM-5-TR-u prepoznaje Prolonged Grief Disorder (PGD), odnosno produljeni poremećaj tugovanja.

Među karakterističnim obilježjima su intenzivna i trajna čežnja za umrlom osobom, snažna zaokupljenost pokojnikom, intenzivna bol, teškoće pri ponovnom uključivanju u život, gubitak osjećaja smisla, usamljenost i promjene u doživljaju vlastitog identiteta.

Ali tuga ne postaje automatski patološka nakon dvanaest mjeseci. Na mogući produljeni poremećaj tugovanja mogu upućivati prije svega trajanje i intenzitet simptoma te njihov značajan utjecaj na svakodnevni život. U takvim situacijama može biti važno potražiti stručnu pomoć.

U svemu ostalom možemo si pomoći i kroz male stvari koje nam postupno omogućuju da ponovno zauzmemo vlastiti prostor u životu.

Za mene to znači vratiti se na posao, biti sa svojom djecom i svojim mačkom, viđati prijateljice, šetati u prirodi, otići na kupanje rano ujutro ili kasno navečer. To također znači nastaviti se sjećati svoje majke, ne samo kroz bol njezine bolesti i smrti, nego kroz sve ono što je bila: kroz stvari zbog kojih sam se smijala, one zbog kojih sam se ljutila, njezine pouke i važne trenutke u kojima je bila uz mene.

To znači i moći s većom jasnoćom gledati na ono što nisam učinila, na ono što bih željela da sam učinila drugačije i na ono za što, gledajući iz današnje perspektive, bih željela da je i ona sama učinila drugačije. I sjećati se, bez potrebe da to neprestano dovodim u pitanje, svega što sam učinila za nju.

Možda dio procesa tugovanja upravo i jest prihvatiti da vlastiti život nastavlja teći. Ne kao izdaja osobe koju smo izgubili, nego kao prirodna posljedica svega što nam je ta osoba ostavila.

Mislim da je to za mene značenje konačnog odrastanja: preuzimanja odgovornosti odrasle osobe, a da ih pri tome ne pretvaram u teret, i nastavak koračanja putem koji je započeo prije 54 godine, zahvaljujući njoj.

A tu je i ona ogrlica na koju sam naletila, slučajno, na jednom uličnom štandu. Na njoj piše da njezino srce nastavlja putovati tom cestom. A sada tom cestom idem ja.

Foto: ogrlica Amuletika

Bibliografija

1. Nielsen, M. K., Neergaard, M. A., Jensen, A. B., Bro, F., & Guldin, M.-B. (2016). Do we need to change our understanding of anticipatory grief in caregivers? A systematic review of caregiver studies during end-of-life caregiving and bereavement. Clinical Psychology Review, 44, 75–93. https://doi.org/10.1016/j.cpr.2016.01.002;
2. Stroebe, M., & Schut, H. (1999). The dual process model of coping with bereavement: Rationale and description. Death Studies, 23(3), 197–224. https://doi.org/10.1080/074811899201046;
3. Stroebe, M., & Schut, H. (2010). The dual process model of coping with bereavement: A decade on. OMEGA—Journal of Death and Dying, 61(4), 273–289. https://doi.org/10.2190/OM.61.4.b;
4. Fiore, J. (2021). A systematic review of the Dual Process Model of Coping With Bereavement (1999–2016). OMEGA—Journal of Death and Dying, 84(2), 414–458. https://doi.org/10.1177/0030222819893139;
5. Li, J., Stroebe, M., Chan, C. L. W., & Chow, A. Y. M. (2014). Guilt in bereavement: A review and conceptual framework. Death Studies, 38(3), 165–171. https://doi.org/10.1080/07481187.2012.738770;
6. Stroebe, M., Stroebe, W., van de Schoot, R., Schut, H., Abakoumkin, G., & Li, J. (2014). Guilt in bereavement: The role of self-blame and regret in coping with loss. PLOS ONE, 9(5), e96606. https://doi.org/10.1371/journal.pone.0096606;
7. Hewson, H., Galbraith, N., Jones, C., & Heath, G. (2024). The impact of continuing bonds following bereavement: A systematic review. Death Studies, 48(10), 1001–1014. https://doi.org/10.1080/07481187.2023.2223593;
8. Johannsen, M., Damholdt, M. F., Zachariae, R., Lundorff, M., Farver-Vestergaard, I., & O’Connor, M. (2019). Psychological interventions for grief in adults: A systematic review and meta-analysis of randomized controlled trials. Journal of Affective Disorders, 253, 69–86. https://doi.org/10.1016/j.jad.2019.04.065;
9. Ahluwalia, S. C., Bandini, J. I., Maglione, M., Miles, J., O’Hollaren, K. M., Zhang, D., Tobin, K. S., Rector, K., Khan, A., Hughes, J., Yedavalli, M. S., Li, S. S., Alrashed, E., Alkabbani, N., Divadkar, S., Park, W., Shaw, B., Swanton, B., Truong, A., Sysawang, K. A., Yagyu, S., Motala, A., Tolentino, D. M., & Hempel, S. (2025). Interventions to improve care of bereaved persons: Systematic review (AHRQ Publication No. 25-EHC010). Agency for Healthcare Research and Quality. https://doi.org/10.23970/AHRQEPCSRBEREAVED;
10. Prigerson, H. G., Shear, M. K., & Reynolds, C. F., III. (2022). Prolonged grief disorder diagnostic criteria—Helping those with maladaptive grief responses. JAMA Psychiatry, 79(4), 277–278. https://doi.org/10.1001/jamapsychiatry.2021.4201;
11. Prigerson, H. G., Horowitz, M. J., Jacobs, S. C., Parkes, C. M., Aslan, M., Goodkin, K., Raphael, B., Marwit, S. J., Wortman, C., Neimeyer, R. A., Bonanno, G., Block, S. D., Kissane, D., Boelen, P., Maercker, A., Litz, B. T., Johnson, J. G., First, M. B., & Maciejewski, P. K. (2009). Prolonged grief disorder: Psychometric validation of criteria proposed for DSM-V and ICD-11. PLoS Medicine, 6(8), e1000121. ;
12. Shear, M. K., Frank, E., Houck, P. R., & Reynolds, C. F., III. (2005). Treatment of complicated grief: A randomized controlled trial. JAMA, 293(21), 2601–2608. https://doi.org/10.1001/jama.293.21.2601.